Noć na Zemlji

Moram pisati brzo, noć me neće čekati. Rijetki su trenuci, zbog bezbroj razloga, koje uspijem pronaći da ih odvojim samo za sebe, da se osamim i pronađem sve one misli koje žele biti napisane, kojima se ovom prilikom ispričavam što su na mene čekale da se sastavim sa sobom u nekom kutku noći, da se, kao sad, ispavana i odmorena prije svih probudim.

Pored mene šalica svježe kuhane, već pomalo mlake kave. Ohladila se od mog razmišljanja o tome što se desilo samnom da sam uspjela pogubiti iz ruku konce vlastitog vremena, nakon svih ovih godina.

Znam, nisam dovoljno osamljena. Previše je ljudi na koje trošim vrijeme – ne želim reći da ga gubim – previše je utjecaja na moje raspoloženje sa svih strana. Rastužuju me tužne priče, ljute me nepravde, boli me što sam toliko malena da ne mogu svima pomoći, ne mogu promijeniti svijet, ali ne smijem dopustiti da taj svijet promijeni mene.  Što će mi ostati ako sebe izgubim u tom svijetu? Koga ću imati pored sebe da me podigne i raspoloži, ako nemam sebe, ako iznevjerim svoje misli i zanemarim vlastite riječi i ljepotu u svemu koju tražim njima.

Obožavam noć, jedino ona uspije da me umije od dana i osvijetli mi ovaj osamljeni put u kom sebi stižem umorna, opterećena, ponekad ljuta, što ne mogu drugima već samo sebi pomoći, da pronađem spokoj na kraju ovog puta. Svatko za sebe bira što misli da se ga usrećiti, ozdraviti, spasiti.. Meni jedino nedostaje moja osama, u kojoj mogu biti ono što jesam, dok sam sama.

I sad se vraćam sebi, smještena tamo gdje sam najbolja bila, uz obećanje ovoj noći i svojim mislima i riječima da ćemo se opet naći. I dajem riječ svojoj osami da sam se uspjela pronaći. Sebi opraštam što sam toliko vremena izgubila, jer sam i sama izgubljena bila.

11059358_10204282422800814_1470265690062374382_n

Béla Hamvas

Kada ta borba započne, kada me netko toliko ostrasti i “povuče za rep” moj temperament, kao što je to učinio s “Filozofijom vina”, te izazove mnoštvo reakcija i emocija, poznavajući sebe, već sam u prvim trenucima znala – ali sam zadržala za sebe, dok ne budem iznova potpuno sigurna da tada mogu reći – kako se između mene i pisca dogodila čarolija trenutka; osjećaj tolike bliskosti, pomućen tek mojim osjećajem da se sudaraju dvije, gotovo identične ostrašćenosti, gdje jedna nastoji istisnuti drugu u konfliktu sa samom sobom. I kako na koncu to biva, sada samo mogu reći da mi se desio pisac za kojeg
znam, da mu se želim potpuno predati, jer ne mogu drugo nego ga strastveno,
čitalački ljubiti.

Jasmin i maslina

Život, tamo gdje niče, čist je i sladak,
pleasure which there is in life itself,
slast koja je u samom životu. Ne napustiti izvor znači biti djevičanski. Etruščani su klesali cvjetove na grobovima svojih žena – niime, ni išta drugo, ni godine, ni položaj. O čemu govori nadgrobni kamen? Ona koja tu leži bila je cvijet, znala je živjeti to o čemu su mudraci samo mislili ..

William Wordsworth bio je usamljen čovjek. Njegovu samoću nije opravdavala njegova sudbina. Nije doživio osobite udarce, nije bio pogrešno shvaćen, nije bio potisnut ni proganjan. Bio je rodjeni usamljenik, a njegovu samoću nije mogao ublažiti ni čovjek, ni žena, ni prijatelj, ni zajednica. Srodnost, vezu s ljudskim bićem, nikad nije mogao istinski osjećati i nije znao što znači sjediniti se s čovjekom u simpatiji, ljubavi, prijateljstvu. Njegovo srce nije dodirnuo kolektivni osjećaj. Tek kada je išao šumom, kada je sjedio na stjenovitim obroncima, kada je šetao obalom rijeke ili jezera, kada se zagledao u zvjezdano nebo, bivao je manje usamljen – kada je u drveću, planinama,vodama i oblacima prepoznao samoću istovjetnu svojoj vlastitoj. Osjećaj ushićenosti spram prirode za njega je bila jedina mogućnost sudjelovanja u nekoj zajednici kako bi mu život bio u dodiru s drugim životima. Živio je onako kako je napisao o jednom stablu:
stajao je sam usred sredine vlastitoga mraka
– stajao je usred same sredine vlastite samoće
..

Jasmin i maslina – Okusi

Razmišljao sam kakav bi okus mogla imati lijepa žena. Ne ona koja me nagazi utramvaju i gruba je. Ne žena – kako da to kažem? Vjerujem, shvaćate. Nije o tome riječkakvo bi njezino meso bilo da se isprži. Bilo bi meso, i to ne osobito ukusno. Mislim naženu koju čovjek voli kada je zaljubljen. Što bi bilo kad bi čovjek bio u stanju uzeti uusta tu ljubav i taj poljubac i tu ženu mogao okusiti?Svakako bi bila nalik na čokoladu, na vrlo finu, plemenitu, čistu mliječnu čokoladu ukojoj još ima nekog slatkog i omamljujućeg začina.

Tvar joj je vjerojatno tako prhka da je čovjek samo stavi u usta, a ona se i bez žvakanja lagano rastopi. Ali okus žene, takosam zamišljao tada, nije tako crvenosmedj okus poput čokolade, nego više poputmaslaca, žut, a ima nešto i od cvjetače, osobito ako je s vrhnjem i nije prekuhana, ali jeipak mekana. Ima malo okusa suhoga vina što može udariti u glavu. Naravno, drukčiji jeokus plave, a drukčiji crne žene. U plavoj ima najviše mlijeka, a u crnoj najviše žeste. U bjeloputoj, plavookoj i crnokosoj ženi, osim toga, ima još nekog rijetkog začina, kojemusličnog nisam do sada nigdje okusio, a mislim da ga i nema drugdje osim u njoj.Još bih htio nešto ispričati. Znam da okus ima i transcendentni nagon. Nepce ponekad zna i o nadnaravnom i pruža iskustvo o vječnim stvarima. Jeste li čuli o vodiživota? Sigurno. Samo je niste pili. No ja jesam, jednom mi je u snu bila podarena takva povlastica, mogao sam je piti. Ponudila mi ju je jedna žena. Tek kada sam je već popio i probudio se, shvatio sam – bila je to voda života. Bila je ružičasta, svijetla poput svijetlog crnog vina, i pjenaste kapi priljubile su se uza staklo.

Miris je bio malo slan, poput mora, jedva primjetno. Vrlo čist miris poput nepoznatog cvijeta ili biljnog soka. Uokusu sam prvo prepoznao ulje. Od maslinovoga slabije, blaže i mekše. Pomalo poputkrvi i morske vode, poput voćnoga soka, ali netvarnije, nestalnije, blaže, a istodobnodublje. Ni hladna ni topla, tako mlaka kakvu još nisam pio, kao da je mlaka od života usebi. Kliznula je niz moje grlo poput mlijeka ili vina, ali još prisnije. Kao da nije nidospjela u želudac, nego se širila iz grla. Posve sam omeknuo od toga. I snaga koju samusisao, nije bila gruba snaga, nego tiho, pulsirajuće blještavilo.Odjednom sam počeo iznutra svijetliti. Otada sigurno znam da život ako se očisti odsvega što nije život, postaje zgusnut i onda je to ekstaza bez riječi.

image description

 

A što ako neću?

Ako mi se prsti još jednom u ovih stotinu godina (jer ponekad se osjećam kao da toliko imam) umore, pa umislim da bih mogla živjeti bez pisanja i raditi nešto drugo prstima. Mogla bih, recimo, nečije lice dotaknuti i kao brailleovo pismo čitati nečije bore. Možda su moji prsti, koji su toliko mnogo pisali, naučili čitati. Možda su dobro zapamtili sve pokrete kojima su život opisivali i možda ga jednom požele s nekog pročitati, onako.. dodirujući kožu i sve njezine pore.. Možda..ako si umislim. Jer ponekad pomislim kako više ne mogu i neću jer sam se umorila.. Ali tada shvatim da nije pisanje to od čega sam umorna, već je život naporan o kom pišem, pa se brže predomislim i pođem da zapišem nešto lijepo što mi je na pamet palo, ne bih li ga uljepšala. Voljela bih ponekad živjeti s glavom u oblacima, da se barem odmorim među njima. Ovako ih ponekad spuštam na zemlju da se oni nađu među ljudima. Nije to lak posao, povezati ih nitima i jednog po jednog spuštati na glavu ljudima, da im se na trenutak nađe glava u oblacima iznad kojih mogu vidjeti nebo vedro, gdje uvijek Sunce sja. A mogla bih se umoriti i reći da neću, kao bilo koja druga osoba. Samo, tko će onda, iako ponekad sprženih krila, razgrnuti nebo, iznad čijih oblaka uvijek Sunce sja, ako odustanem i ja.

10354149_792752917436779_1478612082231183693_n

Jedna misao, pronađena u mašti pjesnika :)

524644_4304779697795_1466417736_n

Sviraj to ponovo, Sama.. · January 5, 2013  by mia

Goran Tadić

februar 3rd, 2013 in Satenski stihovi

Sviraj to ponovo, Sama.
Sviraj za moju dušu, za pokoj i nespokoj,
za sva vremena, za ovaj trenutak.
Pokušaću da uhvatim korak
sa tvojim izostankom sa susreta plesnih parova,
na kojima mi, samci, maštamo
kako će se jednog dana i za nas roditi neko,
ko će dozvoliti da se udvaramo,
nespretnim korakom do ludila.

Sviraj to ponovo, Sama.
Grudi su mi prepune tvoje muzike,
ali je ne čujem kada ti prsti miruju.
Zagluši uspomene na druge žene,
očaraj me, zavedi me,
zaljubi me, pa me pogubi,
oživi i nateraj da te doživim
onako kako zaslužuješ.
Sviraj to ponovo, Sama. Može bluz,
rekla si da ga za mene imaš.
Tako, polako, ulenji me kajanjem
zbog mog neumeća da te volim,
pa me protresi, iz gaća istresi,
kad podignutim kažiprstom pripretiš
da moram obratiti pažnju na solo.

Sviraj to ponovo, Sama,
jedino tebe umem da slušam, ovako gluv.
Sviraj plavo, kočoperno i tvrdoglavo,
sviraj meko, zdušno, neponovljivo,
pripreti da ćeš prestati,
ako te ponovo ne budem razumeo.
Sviraj to ponovo, Sama.
Nateraj mi radosnice na oči,
da najzad vesela iscuriš iz njih,
da se, tobom umiven, ponosim
što više nisam gluv.
Sviraj to ponovo, Sama.

http://www.gorantadic.com/2013/02/03/sviraj-to-ponovo-sama/

How to be – Slobodnim stilom

Nisam od jučer. Osam mi je “online” godina i naučila sam par jednostavnih stvari što se tiče pisanja – budi svoja, budi opuštena, budi otkačena, tužna, sretna, ranjiva.. samo budi prirodna. Ponavljaj se koliko hoćeš u raznim varijacijama da bi bila neponovljiva..Ne treba ti tuđa logika, ne brini za tuđe mišljenje, pravila i tehnike – jednostavno, budi kreativna mimo svake logike u kreativnom kaosu, kojeg će mnogi čitatelji prepoznati i rado čitati. Sve što trebaš nosiš u sebi, ne trebaju ti  “zanatski trikovi” kojima ćeš se “ukalupiti”. Uostalom, sve što je potrebno da bi bio, u ovih 12 pravila piše.

10987652_745704562210487_8384385812157153426_n
http://www.kreativnopisanje.org/pisanje-za-blog-zanatski-trikovi/